1:1 Ovo su riječi knjige koju u Babilonu napisa Baruh, sin Nerije, sina Maaseje, sina Sidkije, sina Hasadije, sina Hilkije,
1:2 pete godine, sedmoga dana u mjesecu, u vrijeme kada su Kaldejci osvojili Jeruzalem i spalili ga.
1:3 Baruh pročita riječi ove knjige pred Jekonijom, sinom Jojakimovim, kraljem Judinim, i pred čitavim narodom koji bijaše došao na čitanje knjige;
1:4 pred mogućnicima i kraljevim sinovima, pred starješinama, ukratko, pred svim narodom, malim i velikim, pred svima koji su živjeli u Babilonu, na obalama rijeke Suda.
1:5 Čuvši, plakali su, postili i molili se pred Gospodom.
1:6 Sabraše i novca, koliko tko mogaše,
1:7 i poslaše ga u Jeruzalem svećeniku Jojakimu, sinu Hilkije, Šalumova sina, i ostalim svećenicima i svemu narodu koji se s njim nalazio u Jeruzalemu.
1:8 Desetoga dana mjeseca Sivana Baruh je spasio posuđe kuće Gospodnje što bijaše ugrabljeno iz Hrama da bi ga odnio natrag u zemlju Judinu - srebrno posuđe što ga je načinio Sidkija, sin Jošijin, kralj Judin,
1:9 kad je Nabukodonozor, kralj babilonski, odveo iz Jeruzalema i u Babilon doveo Jekoniju s knezovima, ključarima, mogućnicima i svim narodom.
1:10 I napisaše: Evo, šaljemo vam novac da njime kupite žrtve paljenice i tamjan; pripravite žrtve i prinesite ih za grijehe na žrtveniku Gospoda, Boga našega.
1:11 I molite se za život Nabukodonozora, kralja babilonskog, i za život sina njegova Baltazara da im dani na zemlji budu kao dani neba;
1:12 neka nam Gospod dade snage i prosvijetli oči naše da bismo živjeli u sjeni Nabukodonozora, kralja babilonskog, i u sjeni njegova sina Baltazara, da bismo ih dugo služili te našli milost pred njima.
1:13 Molite se i za nas Gospodu, Bogu našem, jer smo ga uvrijedili i do danas se gnjev i srdžba Gospodnja nije odvratila od nas.
1:14 Čitajte, dakle, knjigu koju vam šaljemo i obznanite je u kući Gospodnjoj, na blagdan i u dane Zborovanja.
1:15 Recite tada: Pravedan je Gospod, Bog naš! Ali nama treba da se danas zacrvene od stida obrazi - nama Judejcima i žiteljima jeruzalemskim,
1:16 našim kraljevima i knezovima, našim svećenicima i prorocima i našim ocima,
1:17 jer smo griješili pred Gospodom, bili mu nepokorni
1:18 i nismo slušali glasa Gospoda, Boga svojega, da hodimo po zapovjedima koje Gospod bijaše stavio pred nas.
1:19 Od dana kada je oce naše izveo iz Egipta pa do dana današnjega nepokorni smo bili Gospodu, Bogu svojem, i nismo marili da čujemo njegov glas.
1:20 Tada navališe na nas nevolje i prokletstva kojima se Gospod zaprijetio sluzi svome Mojsiju u dan kada je izveo oce naše iz Egipta da bi nam dao zemlju kojom teče med i mlijeko. I tako je to do danas.
1:21 Nismo bili poslušali glas Gospoda, Boga svojega, ni riječi njegovih preko proroka koje nam je on slao;
1:22 svaki je od nas hodio po nagnuću svoga opakog srca, služeći drugim bogovima i čineći što nije po volji Gospodu, Bogu našem.
2:1 Zato je Gospod izvršio prijetnju koju je naviještao protiv nas, protiv naših sudaca koji su sudili Izraelu, protiv naših kraljeva i knezova, protiv naroda Izraelova i Judina:
2:2 pod čitavim nebom nije se još dogodilo ništa slično onome što se dogodilo u Jeruzalemu, prema onome što bijaše zapisano u Mojsijevu Zakonu -
2:3 da se jelo meso sina i kćeri.
2:4 Predao ih je vlasti svih kraljevstava oko nas, na porugu i prokletstvo među svim okolnim narodima kamo ih je raspršio Gospod.
2:5 Bijahu podjarmljeni umjesto da budu gospodari, jer - sagriješismo Gospodu, Bogu svojemu, ne poslušavši glasa njegova.
2:6 Da, pravedan je Gospod, Bog naš! Ali nama - nama treba da se danas zacrvene od stida obrazi, nama i ocima našim.
2:7 Oborila se na nas sva zla kojima nam Gospod bijaše zaprijetio.
2:8 Mi pak nismo umolili lice Gospodnje odvrativši se od misli svojih opakih srdaca.
2:9 Gospod tada uze bdjeti nad nevoljama koje je navalio na nas; jer pravedan je Gospod u svim djelima koja nam je naložio,
2:10 ali mi nismo slušali njegova glasa niti smo hodili po zapovijedima koje je Gospod pred nas stavio.
2:11 A sada, Gospode, Bože Izraelov, koji si snažnom rukom izveo narod svoj iz Egipta znamenjima i čudesima, velikom snagom i ispruženom desnicom, proslavivši tako ime svoje do dana današnjega:
2:12 mi smo sagriješili, bezbožni smo bili i nepravedni pred svim tvojim zapovijedima, Gospode, Bože naš!
2:13 Neka se odvrati gnjev tvoj od nas, jer smo samo malen ostatak među narodima kamo si nas raspršio.
2:14 Usliši, Gospode, molitvu našu i vapaj: izbavi nas poradi sebe i udijeli nam milost svoju, pred licem onih koji su nas u sužanjstvo odveli,
2:15 da sva zemlja zna da si ti Gospod, Bog naš, jer Izrael i njegov rod nosi tvoje ime.
2:16 Obazri se, Gospode, iz svetoga svoga prebivališta i svrni misao na nas, prikloni uho i poslušaj,
2:17 otvori oči i pogledaj: tÓa mrtvi u podzemnom svijetu - kojima je iz utrobe oduzet dah - ne, oni više ne kazuju slave i pravednosti Gospodnje;
2:18 samo duša ojađena, koja hodi pognuto i iznemoglo, ugaslih očiju, duša pregladnjela, Gospode, iskazuje tvoju slavu i pravednost!
2:19 O Gospode, Bože naš! Ne upravljamo svoje prošnje tvome licu zbog zasluga svojih otaca i svojih kraljeva;
2:20 nego jer si ti poslao na nas gnjev svoj i srdžbu svoju, kako si bio navijestio po prorocima, slugama svojim, ovim riječima:
2:21 "Ovako govori Gospod: Prignite šiju i služite kralju babilonskom, da ostanete u zemlji koju sam dao ocima vašim.
2:22 Ne poslušate li nalog Gospodnji da služite kralju babilonskom,
2:23 učinit ću da iz gradova judejskih i s trgova jeruzalemskih nestane pjesme radosti i pjesme veselja, pjesme zaručnika i pjesme zaručnice, i sva će zemlja postati pustoš bez stanovnika."
2:24 Ali mi nismo poslušali glasa tvog da služimo kralju babilonskom, i ti si tada izvršio prijetnje koje si navijestio po prorocima, slugama svojim, da će kosti kraljeva naših i kosti naših otaca biti izbačene iz svog počivališta.
2:25 I doista, one bjehu izbačene na žegu dana i studen noći. I umiralo se u strašnim mukama od kuge, gladi i mača.
2:26 A od kuće koja nosi Ime tvoje učinio si ono što je ona danas, zbog zloće kuće Izraelove i kuće Judine.
2:27 Pa ipak, Gospode, Bože naš, postupio si s nama po svoj svojoj dobroti i prevelikoj blagosti,
2:28 kako si obećao po sluzi svome Mojsiju onoga dana kada si mu zapovjedio da napiše Zakon tvoj za sinove Izraela ovim riječima:
2:29 "Ako ne poslušate glasa mog, ovo veliko i bezbrojno mnoštvo zacijelo će se smanjiti među narodima kamo ću ih raspršiti;
2:30 a znam, taj narod tvrde šije neće poslušati. Ali u zemlji svog sužanjstva oni će se opametiti
2:31 i spoznati da sam ja Gospod, Bog njihov. I dat ću im srce i uši da čuju.
2:32 Oni će me hvaliti u zemlji svog izgnanstva i spominjat će se moga imena; obratit će se, i smekšat će im se tvrda šija,
2:33 i odvratit će se od opakih svojih djela, jer sjetit će se sudbine otaca svojih kad su griješili Gospodu.
2:34 Tada ću ih dovesti natrag u zemlju koju sam obećao zaklevši se njihovim ocima Abrahamu, Izaku i Jakovu, da gospodare njome. I umnožit ću ih, i oni se više neće smanjivati.
2:35 I uspostavit ću s njima vječni Savez: ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod. I neću više izgoniti svog naroda Izraela iz zemlje koju sam im dao."
3:1 Svevladaru Gospode, Bože Izraelov, tebi viče duša tjeskobna, duh uznemiren:
3:2 Čuj, Gospode, i smiluj se jer smo sagriješili pred tobom.
3:3 Ti vladaš vječito, a mi propadamo bez prestanka.
3:4 Gospode svemogući, Bože Izraelov, čuj dakle molitvu samrtnika Izraelovih, sinova onih koji su protiv tebe sagriješili, koji nisu slušali glasa Gospoda, Boga svojega, pa zato navališe na nas nevolje.
3:5 Ne spominji se opačina naših otaca, već se spomeni u ovo vrijeme ruke svoje i Imena svoga.
3:6 Da, ti si Gospod, Bog naš, i mi te hoćemo slaviti, Gospode.
3:7 TÓa zato si nam u srce usadio strah svoj da bismo zazvali Ime tvoje i da bismo te proslavili u izgnanstvu uklonivši iz srca svu zloću naših otaca, koji su sagriješili pred tobom.
3:8 Evo nas još danas u ovom izgnanstvu kamo si nas raspršio na užas, prokletstvo i pokaranje zbog svih opačina naših.
3:9 Čuj, Izraele, životne propise, prisluhni da naučiš mudrost.
3:10 Zašto, o Izraele, zašto si u zemlji neprijatelja i zašto stariš u tuđini,
3:11 onečišćujuć' se mrtvacima, ubrojen među one koji su u Podzemlju?
3:12 Zato što si Vrelo Mudrosti ostavio!
3:13 Da si Božjim hodio putem, zauvijek bi prebivao u miru.
3:14 Nauči stoga gdje je mudrost, gdje snaga, gdje li razboritost, pa da ujedno spoznaš u čemu je dugovječnost i život i gdje je svjetlost očinja i mir.
3:15 Ali tko je otkrio prebivalište Mudrosti, tko li prodro u njene riznice?
3:16 Gdje su vladari narodÄa, gdje gospodari zvijeri zemaljskih,
3:17 gdje oni koji se igrahu pticÄa nebeskih i oni koji zgrtahu srebro i zlato - u što se ljudi uzdaju - te ne bijaše kraja zgrtanju njihovu?
3:18 I gdje su oni koji s tolikim trudom srebro kovahu da im djela nitko natkriliti ne može?
3:19 Iščezli su, otišli u Podzemlje! Na njihovo mjesto dođoše drugi.
3:20 Mlađi ugledaše svjetlo dana, nastaniše zemlju, no puta Mudrosti ni oni ne otkriše;
3:21 staza njenih ni oni ne razumješe, ne doumiše joj se - sinovi njeni daleko ostadoše od puta njezina.
3:22 Nije se čulo o njoj u Kanaanu niti se vidjela u Temanu;
3:23 ni sinovi Hagarini što zemsku umnost ištu, ni trgovci iz Midjana i Teme, ni pjesnici priča, ni istraživači umnosti ne spoznaše puta Mudrosti, ne dovinuše se staza njezinih.
3:24 Kako je veliko, o Izraele, kako je veliko Božje prebivalište i kako je prostrano mjesto posjeda njegova?
3:25 Veliko i bezgranično, visoko - neizmjerno!
3:26 Ondje se rodiše divovi, čuveni od davnine, rastom golemi, vješti u boju;
3:27 ali njih ne izabra Bog niti im povjeri put spoznanja;
3:28 izginuše jer ne imaše mudrosti, izginuše sa svoje ludosti.
3:29 Tko se na nebo pope, pa da je dohvati - na oblake, pa da je skine?
3:30 Tko prebrodi more da bi je otkrio pa da je kupi za najčistije zlato?
3:31 Nitko ne zna njezina puta i nitko njezine staze ne shvaća.
3:32 Sveznajući - samo je on poznaje, svojim je umom proniče: on koji je za sva vremena sazdao zemlju i svu je životinjama naselio;
3:33 on koji pošalje svjetlost, i ona, gle, pođe; natrag je zovne, i dršćuć' ona ga posluša.
3:34 Zvijezde mu veselo sjaju na svojim postajama;
3:35 zovne li ih, one mu odgovore: "Evo nas!" - i radosno sjaju svom Stvoritelju.
3:36 On je naš Bog: nitko se drugi s njim usporedit' ne može.
3:37 On je pronikao sav put spoznaje i predao je sluzi svom Jakovu - Izraelu, svome ljubimcu.
3:38 Potom se ona na zemlji pojavila, među ljudima udomila.
4:1 Ona je knjiga Božjih zapovijedi, Zakon koji će trajati dovijeka: tko ga se držao bude, taj će živjeti; tko ga napusti, taj će umrijeti.
4:2 Vrati se, Jakove, i prihvati je, hodi k sjaju, k njenoj svjetlosti:
4:3 ne ustupaj slavu svoju drugomu, ni dostojanstvo svoje narodu tuđemu.
4:4 Blago nama, Izraele, jer nam je otkriveno što je Bogu po volji!
4:5 Ohrabri se, narode moj, spomene Izraelov!
4:6 Bili ste prodani narodima, ali ne na uništenje. Boga ste razgnjevili, stoga biste izručeni neprijateljima;
4:7 Stvoritelja svog ste izazvali žrtvujući zlodusima, a ne Bogu.
4:8 Zaboravili ste Boga vječnog, svoga hranioca! Ožalostili ste i Jeruzalem - majku koja vas je othranila.
4:9 Kada je vidjela gdje se na vas obara gnjev od Boga, stade naricati: "Slušajte, susjede sionske: u tugu veliku zavi me Gospod.
4:10 Vidjeh gdje mi u sužanjstvo izruči Vječni sinove i kćeri.
4:11 S radošću sam ih hranila, s tugom i plačem gledam gdje odlaze.
4:12 Nitko nek' se nada mnom ne raduje što obudovjeh i ostadoh sama. Zbog grijeha djece svoje opustjeh, jer se okrenuše od Božjeg Zakona.
4:13 Nisu marili za njegove zapovijedi niti išli putovima njegovih propisa, niti stupali stazom stege u njegovoj pravednosti.
4:14 Dođite, susjede sionske! Gledajte gdje mi u sužanjstvo predaje Vječni sinove i kćeri!
4:15 Doveo je na njih narod iz daljine, narod drzak, tuđega jezika, bez poštovanja prema starcu, bez smilovanja prema djetetu;
4:16 odvedoše udovi ljubimce, ostaviše je samu, bez kćeri.
4:17 Kako bih vam mogla ja pomoći?
4:18 Samo onaj koji dovede na vas ove nevolje izbavit' vas može iz ruku neprijatelja.
4:19 Idite, djeco, otiđite svojim putem! Ja ostajem napuštena, samotna;
4:20 skinuh haljinu mira, odjenuh se u kostrijet svojih vapaja: sve dane svoje zazivat ću Vječnoga.
4:21 Ohrabrite se, djeco, zavapite Bogu: on će vas izbaviti iz nasilja, iz ruku neprijatelja.
4:22 Jer u Vječnog se uzdam, on će vas spasiti; od Svetoga očekujem radost: uskoro na vas će se smilovati, Vječni, Spasitelj vaš.
4:23 S tugom i plačem vidjeh vas gdje odlazite, ali Bog će vas meni vratiti s radošću i klicanjem za sva vremena.
4:24 Kao što susjede sionske vidješe gdje vas zasužnjuju, tako će naskoro vidjeti gdje će vas izbaviti Bog, koji će doći u velikoj slavi i sjaju Vječnoga.
4:25 Djeco moja, podnesite pokaranje što se obori na vas od Boga. Neprijatelj te progonio, al' uskoro vidjet ćeš njegovu propast, na njegovu ćeš šiju staviti nogu.
4:26 Moja su nježna djeca hodila grubim putovima, otjerana kao stado što ga ote neprijatelj.
4:27 Ohrabrite se, djeco, zavapite Bogu: Onaj koji vas stavi na kušnju, on će vas se spomenuti.
4:28 Ako vam je misao, zastranivši, bila daleko od Boga, vratite se i tražite ga revnošću deseterostrukom.
4:29 Jer onaj koji je na vas nesreću doveo, vašim će spasenjem vratiti vam vječnu radost.
4:30 Ohrabri se, Jeruzaleme, utješit će te onaj koji ti dade ime.
4:31 Jao onima koji te zlostavljaju, koji se vesele tvojoj propasti!
4:32 Jao gradovima kojima su tvoja djeca robovala, teško onom koji ti odvede sinove!
4:33 Jer kao što je uživao u tvojemu padu i tvojoj se propasti radovao, tako će tugovati nad svojim opustošenjem.
4:34 Neće se veseliti mnogome pučanstvu, obijest će mu se preobratit' u tugovanje,
4:35 od Vječnoga na nj će doći oganj za mnogo dana, i za dugo vrijeme bit će stan zlodusima.
4:36 Obazri se na istok, Jeruzaleme, vidi radost što ti dolazi od Boga.
4:37 Evo, vraćaju ti se sinovi koje si vidio gdje odlaze, sabiru se u tebi od istoka do zapada na zapovijed Svetoga i kliču u slavu Božju.
5:1 Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje,
5:2 ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga;
5:3 jer Bog hoće pokazati sjaj tvoj svemu pod nebom
5:4 i zasvagda ti hoće dati ime: 'Mir pravednosti' i 'Slava bogoljubnosti'.
5:5 Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć' se što ih se spomenuo Bog.
5:6 Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku.
5:7 I naredi Bog: neka se snize sve visoke gore i vječne klisure; nek' se doline ispune i poravna zemlja da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje.
5:8 A šume i sva stabla mirisna činit će sjenu Izraelu po Božjoj zapovijedi;
5:9 jer Bog će voditi Izraela u radosti, u svjetlu njegove slave, prateć' ga milosrđem svojim i pravednošću."
6:1 Prijepis poslanice koju je poslao Jeremija sužnjima koje je kralj Babilonaca uskoro imao odvesti u Babilon da im saopći preporuke što mu ih je povjerio Bog. Zbog grijeha što ste ih pred Bogom počinili, Nabukodonozor, kralj Babilonaca, odvest će vas kao sužnje u Babilon.
6:2 Kada stignete u Babilon, ostat ćete ondje mnogo godina i za dugo vrijeme, do sedmog naraštaja, a potom ću vas odande u miru izvesti.
6:3 A u Babilonu vidjet ćete bogove - srebrne, zlatne i drvene - koji se nose na leđima i koji neznabošcima strah zadaju.
6:4 Čuvajte se! Ne povodite se za tuđim narodima i nemojte da vas pred tim bogovima strah obuzme
6:5 kad opazite pred njima i za njima mnoštvo koje im se klanja. Recite u srcu: "Tebi se, Gospode, jedinomu treba klanjati."
6:6 Jer s vama je moj anđeo - njemu ste životom svojim odgovorni.
6:7 Jezik im je izgladio umjetnik, drugi su ih obložili zlatom i srebrom: obmana su i govoriti ne mogu.
6:8 Kao za gizdavu djevojku, uzimaju zlato i prave krune za glave svojih bogova.
6:9 A dogodi se te svećenici potkradaju sa svojih bogova zlato i srebro i troše ga za sebe; daruju ga čak i bludnicama u bludilištima. Ukrašuju ih haljinama kao ljude -
6:10 te bogove, srebrne, zlatne i drvene, no oni se od hrđe i crvotoči obraniti ne mogu
6:11 usprkos grimizu kojim ih odijevaju. Potrebno im je čistiti lica od hramske prašine koja napada na njih.
6:12 Jedan drži žezlo kao poglavar pokrajine, ali nikog tko bi ga uvrijedio ne može pogubiti;
6:13 drugi u desnici drži mač i sjekiru, ali se ne može obraniti ni od rata ni od razbojnika.
6:14 Po tom jasno slijedi: to bogovi nisu - njih se, dakle, ne bojte!
6:15 Kao što posuda kojom se čovjek služi postaje beskorisnom kada se razbije, tako je i s njihovim bogovima koji su postavljeni u hramovima.
6:16 Oči su im pune prašine što je dižu noge onih koji ulaze.
6:17 I kao što su na sve strane zatvorena vrata onome koji se ogriješio o kralja te ima biti pogubljen, tako svećenici utvrđuju hramove ovih bogova vratima, bravama i zasunima, bojeći se da ih razbojnici ne opljačkaju.
6:18 Užižu im svjetiljke u mnogo većem broju negoli sebi samima, ali nijedne od njih bogovi ne mogu vidjeti.
6:19 Nalik su na grede hrama: srce im iznutra, kažu, crvi rastaču - crvi koji gmižu iz zemlje te rastaču njih i njihove haljine.
6:20 Oni i ne osjećaju da im je lice pocrnjelo od dima što se diže u hramu.
6:21 Na njihova tijela i glave dolijeću šišmiši, lastavice i druge ptice; a ima i mačaka.
6:22 Po tim ćete znacima prepoznati da to bogovi nisu - njih se, dakle, ne bojte!
6:23 Ne očiste li im naslagu sa zlata kojim su obloženi za ukras, sami ga neće osvjetlati. Nisu ni osjećali dok su ih salijevali.
6:24 Kupovali su ih za najvišu cijenu, a nema u njima životnoga daha.
6:25 Bez nogu su, pa ih na ramenima nose i tad pokazuju svoje ruglo ljudima; stide ih se i oni koji im služe,
6:26 jer padne li koji bog na zemlju, oni ga moraju podići; usprave li ih, oni se sami od sebe neće pomaći; ako se nagnu, ne mogu se uspraviti.
6:27 Kao mrtvacima darove im prinose. Svećenici im njihovi tada odnose žrtve da izvuku korist prodajući ih. Isto tako i njihove žene prigrabe po dio, ne dijeleći ništa siromasima i nemoćnima. Njihovih se žrtava dotiču žene u čišćenju, a i porodilje.
6:28 Po tom dobro znate: to bogovi nisu - ništa ih se ne bojte!
6:29 TÓa kako biste ih mogli zvati bogovima? Tima srebrnim, zlatnim i drvenim bogovima žrtve prinose žene.
6:30 U njihovim hramovima svećenici sjede poderanih haljina, obrijane glave i brade, ne pokrivajući glave;
6:31 tule i viču pred svojim bogovima, kao na mrtvačkim gozbama.
6:32 Svećenici im skidaju haljine te njima odijevaju svoje žene i djecu.
6:33 Učine li im kakvo dobro ili zlo, oni to ne mogu uzvratiti;
6:34 niti mogu koga učiniti kraljem ili ga svrgnuti; niti mogu dati bogatstvo ili novac. Učini li im tko zavjet pa ga ne održi, oni ga ne mogu prisiliti da za to odgovara.
6:35 Oni ne mogu čovjeka spasiti od smrti niti slabijeg osloboditi od jačeg;
6:36 ne mogu slijepcu vratiti vid niti izbaviti čovjeka iz nevolje;
6:37 ne mogu se smilovati udovici niti učiniti dobro siroti.
6:38 Nalik su na kamenje iz planine, ti bogovi obloženi zlatom i srebrom. Oni koji ih štuju stidjet će se!
6:39 Kako se, dakle, mogu smatrati ili nazivati bogovima!
6:40 I sami ih Kaldejci obeščašćuju; jer videći nijema čovjeka koji ne može govoriti, oni ga dovode Belu i traže da čovjek progovori, kao da bi ga bog mogao čuti;
6:41 i nesposobni su promisliti o tome i ostaviti te bogove, toliko su lišeni razbora!
6:42 Žene opasane užetom sjede na putovima i pale kad od maslinovih ljusaka;
6:43 kada koju od njih snubi prolaznik da mu se poda, ona se ruga svojoj susjedi što je nisu zapazili kao nju i što joj uže nije prekinuto.
6:44 Sve što se događa u blizini tih bogova prijevara je; kako ih, dakle, mogu smatrati ili nazivati bogovima!
6:45 Načiniše ih drvodjelje i zlatari, i nisu drugo doli tvorevina njihova.
6:46 Njihovi izrađivači ne žive dugo; kako bi njihove rukotvorine bile bogovi?
6:47 Jer svojim će potomcima ostaviti samo obmanu i sramotu.
6:48 Ako ljude pogodi rat ili nevolja, svećenici se među sobom savjetuju gdje da se s njima sakriju;
6:49 kako ne uvidjeti da to nisu bogovi kad ni sami sebe ne mogu izbaviti od rata i od nevolja?
6:50 Po svemu tomu znat će se: ti drveni idoli, obloženi zlatom ili srebrom, samo su prijevara! Svima, narodima i kraljevima, bit će jasno: nisu to bogovi, nego su djela ruku ljudskih: nikakva Božjeg udjela u njima nema!
6:51 Kome, dakle, neće biti jasno: to bogovi nisu?
6:52 TÓa ne mogu oni postaviti kralja u nekoj zemlji niti dati kišu ljudima;
6:53 ne mogu presuditi u svojim poslovima niti izbaviti potlačenog; nemoćni su oni poput vrana između neba i zemlje.
6:54 Neka padne vatra na hram tih drvenih bogova obloženih zlatom ili srebrom, njihovi će svećenici pobjeći i spasiti se, dok će oni ondje izgorjeti kao grede.
6:55 Oni se ne mogu opirati ni kralju ni neprijatelju.
6:56 Kako onda pomisliti ili povjerovati da su to bogovi?
6:57 Ti drveni bogovi obloženi srebrom i zlatom ne mogu se obraniti ni od kradljivaca ni od razbojnika: kako su ovi jači od njih, opljačkat će im zlato i srebro i otići s haljinama u koje su odjeveni; oni su nesposobni sebi samima pomoći.
6:58 Zato je bolje biti kralj koji dokazuje svoju hrabrost, ili u kući korisna posuda kojom se vlasnik služi nego lažni bogovi; bolja su i vrata u kući koja čuvaju ono što je u njoj nego lažni bogovi; i drveni stup u kakvoj palači bolji je nego lažni bogovi.
6:59 Sunce, mjesec i zvijezde, dok sjaju da izvrše službu, poslušni su.
6:60 Milina je vidjeti i munju kada sijevne. A vjetar donosi dah svoj zemlji,
6:61 i oblaci, kada im Gospod zapovjedi da oblete svu zemlju, odmah izvrše nalog Božji. Vatra, poslana odozgo da sažeže gore i šume, izvršava što joj je naloženo.
6:62 Sa svim ovim ti se bogovi ni ljepotom ni snagom usporediti ne mogu.
6:63 Zato se ne može misliti ni reći da su to bogovi, jer nisu sposobni kazniti niti učiniti dobra ljudima.
6:64 Kada, dakle, znate da to bogovi nisu, njih se ne bojte!
6:65 Oni ne mogu ni prokleti ni blagosloviti kraljeva;
6:66 niti mogu narodima pokazati znamenja na nebu; oni ne sjaju kao sunce niti svijetle kao mjesec.
6:67 Zvijeri su od njih bolje; pobjeći one mogu u skrovište i sebi pomoći.
6:68 Nikako nam, dakle, nije jasno da su to bogovi; stoga ih se ne bojte!
6:69 Kao ptičje strašilo u nečuvanu polju lubenica, takvi su njihovi drveni bogovi obloženi zlatom i srebrom.
6:70 Jednako su slični glogovu grmu u vrtu na koji sjeda svaka ptica ili mrtvacu bačenu u mrak - ti drveni bogovi obloženi zlatom i srebrom.
6:71 Po grimizu i crvenilu što na njima trune prepoznat ćete da to nisu bogovi. Napokon i sami budu izjedeni te postanu na sramotu zemlji.
6:72 Koliko je bolji pravednik koji nema kumirÄa; sramota je daleko od njega!