1:1 Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima. Vladarica nad pokrajinama, na tlaku sad ide.
1:2 Noći provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikog nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji.
1:3 Izagnan je Juda, u nevolji je i u progonstvu teškom. Sad živi među poganima, ne nalazi počinka. Svi ga gonitelji sustižu u tjesnacima.
1:4 Putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine. Sva su vrata razvaljena, svećenici uzdišu, ucviljene su djevice njegove, a on je pun gorčine.
1:5 Tlačitelji njegovi sada gospodare, neprijatelji likuju: Jahve ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih. Djeca mu otišla u izgnanstvo pred tlačiteljem.
1:6 Povukla se od Kćeri sionske sva slava njezina. Knezovi joj postadoše k'o ovnovi koji paše ne nalaze; nemoćni vrludaju ispred goniča.
1:7 Jeruzalem se spominje danÄa bijede i lutanja, kad mu narod dušmanu u ruke pade a nitko mu pomoći ne pruži. Tlačitelji ga gledahu smijući se njegovoj propasti.
1:8 Teško sagriješi Jeruzalem, postade kao nečistoća ženina. Svi što ga štovahu, sada ga preziru: jer vidješe golotinju njegovu. On samo plače i natrag se okreće.
1:9 Skuti su mu uprljani, nije ni sanjao što ga čeka. Duboko je pao, a nikog da ga tješi. "Pogledaj, Jahve, moju nevolju: jer neprijatelj likuje."
1:10 Neprijatelj poseže rukom za svim dragocjenostima njegovim. Gledao je gdje pogani provaljuju u njegovo Svetište, oni kojima si zabranio i pristup u svoj zbor.
1:11 Sav narod njegov jeca, tražeći kruha; svi daju dragulje za hranu da bi ponovo živnuli. Evo, Jahve, pogledaj kako sam prezren.
1:12 Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen, kojom me Jahve udari u dan žestokog gnjeva svoga!
1:13 S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje. Pred noge mrežu mi razape i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena.
1:14 Natovario me mojim grijesima, rukom ih svojom pritegnuo; na vrat mi ih navalio, snagu mi oduzeo. Predao me Gospod u ruke njihove, ne mogu se uspraviti.
1:15 Sve junake iz moje sredine Gospod odbaci: digao je zbor protiv mene da uništi uzdanicu moju. U tijesku izgazi Gospod mene, djevicu, kćerku Judinu.
1:16 Zato moram plakati, oči mi suze liju, jer daleko je od mene moj tješitelj da mi duh povrati. Sinovi su moji poraženi, odveć silan bijaše neprijatelj.
1:17 Sion pruža ruke: nema mu tješitelja. Jahve je protiv Jakova sa svih strana pozvao tlačitelje; i tako Jeruzalem postade među njima strašilo.
1:18 Jahve, on je pravedan; jer riječi se njegovoj protivih. Oh, čujte, narodi svi, gledajte moju bol: djevice moje, moji mladići, svi odoše u izgnanstvo!
1:19 Pozvah sve ljubavnike svoje, ali me oni prevariše. Moji svećenici i starješine pogiboše u gradu tražeći hrane da bi ponovo živnuli.
1:20 Pogledaj, Jahve, u kakvoj sam tjeskobi, moja utroba strepi, srce mi se u grudima grči jer bijah opako prkosan! Vani mač pokosi moje sinove, a unutra - smrt.
1:21 Čuj kako stenjem: nema mi tješitelja! Svi neprijatelji čuju za moju nesreću i likuju što si to učinio! Daj da dođe dan što si ga objavio, da njima bude kao meni.
1:22 Neka se pokaže sva njina zloća pred licem tvojim, a onda postupaj s njima kao što si sa mnom postupio za sve grijehe moje! Jer samo uzdišem, a srce moje tuguje.
2:1 Kako mrakom zastrije Gospod u svom gnjevu Kćer sionsku. S neba na zemlju baci slavu Izraelovu! I ne sjeti se podnožja svoga u dan gnjeva svojega!
2:2 Bez milosti Gospod satrije sve stanove Jakovljeve, u svom gnjevu razori tvrđave kćeri Judine; sa zemljom je sravnio i prokleo kraljevstvo i njegove knezove.
2:3 U rasplamtjelom gnjevu svojem razbi svu snagu Izraelovu, povuče svoju desnicu pred neprijateljem; u Jakovu raspiri plamen ognjeni koji sve uokolo proždire.
2:4 Nategao je luk k'o neprijatelj, kao dušman ispružio desnicu, ubijajući sve što mu drago bijaše. Na šator Kćeri sionske sasu k'o oganj gnjev svoj jarosni.
2:5 K'o neprijatelj Gospod bijaše: razorio je Izraela, razorio sve dvore njegove, porušio njegove utvrde, umnožio kćeri Judinoj uzdisaje i jecaje.
2:6 Kao vrtu razvali mu sjenicu, razori mjesto sastanka. Baci Jahve u zaborav svetkovine i subote na Sionu; u gnjevu svojem prezre kralja i svećenika.
2:7 Svoj oltar je Gospod odbacio, zgadilo mu se Svetište njegovo. U ruke neprijatelja je predao bedeme svoje i dvorove. Bučili su u Domu Jahvinu, kao u dan blagdanji.
2:8 Jahve naumi razvaliti zidove Kćeri sionske. Nape uže mjerničko, ne ustegnu ruku od rušenja. Predziđe, zidine zavi u tugu: oronuše zajedno.
2:9 Vrata njina utonuše u zemlju, on im je razbio zasune; kralj i knezovi su među pucima, Zakona nema! Ni u prorokÄa više se ne nalaze viđenja Jahvina.
2:10 Starješine Kćeri sionske na zemlji sjede i šute, posiplju glavu prašinom, kostrijet pripasuju. K zemlji glave obaraju djevice jeruzalemske.
2:11 Iščilješe mi oči od suza, utroba moja ustreptala, jetra mi se na zemlju prosula zbog sloma kćeri naroda mojega, jer djeca i dojenčad umiru po trgovima Grada.
2:12 Govore majkama svojim: "Gdje je žito i vino?" dok obamiru kao ranjeni po trgovima Grada, dok ispuštaju dušu svoju na grudima matera svojih.
2:13 S čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti?
2:14 Viđenja tvojih proroka bijahu varka i laž, oni nisu objavili krivnju tvoju da te od izgnanstva odvrate. Varali su te utvarama lažnim i zamamnim.
2:15 Nad tobom plješću rukama svi koji putem prolaze, zvižde i vrte glavom zbog Kćeri jeruzalemske: "Je li to grad na glasu ljepotom, radost svemu svijetu?"
2:16 Na tebe otvaraju usta svi neprijatelji tvoji, zvižde, škrguću zubima i govore: "Proždrijesmo je! To je dan za kojim čeznusmo, doživjesmo, vidjesmo!"
2:17 Jahve izvrši naum svoj, održa svoju riječ koju naredi u davnim danima: nemilice te razorio. Neprijatelj likuje zbog tebe, tvoj protivnik rog svoj podiže.
2:18 U sav glas viči Gospodu, jecaj, Kćeri sionska! Neka k'o potok teku tvoje suze danju i noću. Ne daj počinka sebi, neka se zjenica oka tvoga ne odmori.
2:19 Ustani, viči noću za svake promjene straže. K'o vodu izlij srce pred licem Gospodnjim, k njemu podiži ruke i traži milost za svoju nejačad koja od glada obamire po uglovima ulica.
2:20 Pogledaj, Jahve, i vidi kome si to učinio. Zar žene da jedu porod svoj, djecu što njišu u naručju? Zar moradoše biti poklani u Svetištu Gospodnjem svećenici i proroci?
2:21 U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše. Ti ih pomori u dan gnjeva svojega, ti ih pokla nemilice.
2:22 Ti si, kao na dan svečani, sa svih strana sazvao užase moje. U dan gnjeva Jahvina nitko nije preživio, nitko se nije spasio. One koje sam odnjihala i odgojila neprijatelj moj sve je istrijebio.
3:1 Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova.
3:2 Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.
3:3 I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka.
3:4 Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.
3:5 Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.
3:6 Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti.
3:7 Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.
3:8 Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.
3:9 Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.
3:10 Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi.
3:11 U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem.
3:12 Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice.
3:13 U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.
3:14 Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.
3:15 Gorčinom me hranio, pelinom me napajao.
3:16 Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo.
3:17 Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća!
3:18 Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi.
3:19 Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!
3:20 Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni.
3:21 To nosim u srcu i gojim nadu u sebi.
3:22 Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.
3:23 Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!
3:24 "Jahve je dio moj", veli mi duša, "i zato se u nj pouzdajem."
3:25 Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.
3:26 Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!
3:27 Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.
3:28 Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu;
3:29 neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!
3:30 Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.
3:31 Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek:
3:32 jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi.
3:33 Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.
3:34 Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi,
3:35 kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg,
3:36 kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi?
3:37 Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?
3:38 Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?
3:39 Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.
3:40 Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.
3:41 Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.
3:42 Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao!
3:43 Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio.
3:44 Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe.
3:45 Načinio si od nas smeće i odmet među narodima.
3:46 Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši.
3:47 Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator!
3:48 Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega.
3:49 Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema
3:50 dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa.
3:51 Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada.
3:52 Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.
3:53 U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.
3:54 Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: "Pogiboh!"
3:55 I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.
3:56 Ti oču moj glas: "Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje."
3:57 Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: "Ne boj se!"
3:58 Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.
3:59 Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.
3:60 Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.
3:61 Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.
3:62 Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.
3:63 Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.
3:64 Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.
3:65 Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.
3:66 Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!
4:1 Jao, potamnje zlato, to suho zlato! Sveto se kamenje prosu na uglovima svih ulica.
4:2 Sinovi sionski, nekoć cijenjeni kao najčišće zlato, ah, sada ih cijene kao sudove glinske, kao djelo ruku lončarevih!
4:3 Čak i šakali pružaju dojke i doje mladunčad, ali kćeri naroda moga postaše okrutne kao nojevi u pustinji.
4:4 Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi. Djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži.
4:5 Oni što se nekoć sladiše biranim jelima ginu po ulicama; nekoć nošeni u grimizu, sada se valjaju po buništu.
4:6 Veći bijaše zločin Kćeri naroda moga od grijeha Sodome, što u tren oka bi razorena, a ničija se ruka ne diže na nju.
4:7 Njeni mladići bijahu nekoć čišći od snijega, bjelji od mlijeka, od koralja rumenija bijahu im tijela, lice glatko k'o safir.
4:8 Sad im je obraz crnji od čađe, ne prepoznaju se više na ulici. Koža im se lijepi za kosti, suha kao drvo.
4:9 Kako su sretni oni što ih mač probode, sretniji od onih koje pomori glad; koji padaju, iscrpljeni, jer im nedostaju plodovi zemljini.
4:10 Žene, tako nježne, kuhaše djecu svoju, njima se hraniše za propasti Kćeri naroda moga.
4:11 Jahve je utolio svoj bijes, izlio jarosnu srdžbu svoju, na Sionu raspirio požar što sažiže i same temelje njegove.
4:12 Nisu vjerovali kraljevi zemaljski ni svekoliko stanovništvo zemlje da će ugnjetač i neprijatelj ući na vrata jeruzalemska -
4:13 zbog grijeha svojih prorokÄa, zbog bezakonja svećenikÄa koji usred grada prolijevahu krv pravednikÄa!
4:14 K'o slijepi teturahu ulicama, omašteni krvlju, te nitko nije smio da se takne odjeće njihove.
4:15 "Natrag, nečisti!" - viču im. "Natrag! Ne dirajte!" I tada pobjegoše poganima, al' ne smjedoše ondje ostati.
4:16 Raspršilo ih lice Jahvino, on ih više nije gledao. Ne poštuju više svećenikÄa, ne sažaljuju staraca.
4:17 Već nam oči iščilješe iščekujući pomoć, ali uzalud; s kula naših zureć' u daljinu očekivasmo narod koji nas ne može spasiti.
4:18 Vrebaju nam na korake da ne hodamo po trgovima svojim. Bliži nam se kraj, navršili nam se dani, naš konac dolazi.
4:19 Naši gonitelji bijahu brži od orlova na nebu; u planini nas ganjahu, u pustinji dočekivahu u zasjedi.
4:20 Naš životni dah, Jahvin pomazanik, pade u njihove jame - on za koga govorasmo: "U sjeni njegovoj živjet ćemo među narodima."
4:21 Raduj se i veseli se, Kćeri edomska, ti koja živiš u zemlji Usu: doći će i do tebe čaša, opit ćeš se i razgoliti.
4:22 Tvoj grijeh je iskupljen, Kćeri sionska, neće te više u izgnanstvo voditi. Kaznit će opačinu tvoju, Kćeri edomska, razotkriti grijehe tvoje.
5:1 Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
5:2 Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
5:3 Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
5:4 Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
5:5 Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.
5:6 Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.
5:7 Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.
5:8 Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.
5:9 Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.
5:10 Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.
5:11 Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.
5:12 Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.
5:13 Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.
5:14 Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.
5:15 Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.
5:16 Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!
5:17 Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:
5:18 zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.
5:19 Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.
5:20 Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?
5:21 Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
5:22 Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?